Umirovljeni episkop zahumsko-hercegovački i primorski Atanasije sahranjen je danas u paraklisu Vaskrsenja Gospodnjeg u groblju manastira Tvrdoš u Trebinju.
Prethodno je ispred Sabornog hrama u Trebinju služena liturgija i opijelo, a potom je ulicama Trebinja ka manastiru Tvrdoš krenula pogrebna povorka sa zemnim ostacima blaženopočivšeg vladike Atanasija.
Kovčeg sa telom vladike Atanasija pratili su episkopi Srpske pravoslavne crkve. Episkop Atanasije preminuo je u četvrtak, 4. marta u Trebinju. Lečen je u bolnici od koronavirusa od 17. februara
Prenosimo i besedu episkopa Grigorija.
Draga braćo i sestre, bogoljubivi narode svetosavske i svetovasilijevske Hercegovine, hristoljubivi narode Hercegovine vladike Atanasija, sveti oci arhijereji, prezviteri, monasi i monahinje!
Nakon 118 godina ponovo se u Hercegovinu spušta tijelo jednog episkopa. I to kakvog episkopa! Episkopa kakvog zaslužuje Hercegovina, koja je na mučeničkim kostima utemeljena i krvlju nevinih natopljena. Mi danas, braćo i sestre, ispraćamo u tvrdošku svetinju i spuštamo u tvrdu zemlju hercegovačku našeg vladiku Atanasija, da bi tamo nastavio da slavi Boga i da se moli za vaskoliki rod naš. Ispraćamo našeg vladiku Atanasija, koji je značenjem imena svoga predodređen da ide stopama i putevima besmrtnika. Ali da se prvo podsjetimo njegovog služenja i pastirstvoanja dok bješe još ovdje, među nama!
Devedesetih godina, kada je došao u Hercegovinu, na rijekama hercegovačkim je vladika Atanasije plakao, draga braćo i sestre. Plakao je nad razorenim hramovima i domovima, plakao je na Neretvi, od Prebilovaca, gdje su tek iz jame povađene kosti od mina u nebo poletjele, pa preko Žitomislića i Mostara, preko krvave Bradine do zatrvene Pridvorice! Tugovao je i nad Bregavom i starim Stocem i Dubravama! I premda je plakao i suze gutao, vladika Atanasije nikada, ni za tren, nije zaboravljao Sion i Jerusalim i neprestano je zagledan bio u lice Božjeg Sina! Njegova riječ i misao bili su sliveni u onaj čudesni stih: „Ako zaboravim tebe Jerusalime, neka me zaboravi desnica moja“. A utjehu i pjesmu nalazio je na Trebišnjici i – kako nam je rado govorio – u slobodnim srpskim planinama! Od Leotara preko Zelengore do Prenja zabrujala je pjesma o krstu sa kojim se hodi do vaskrsenja!
Nesalomivom vjerom, sličan onom ognjenom proroku Iliji, zagledan u lice Boga svoga, išao si kao onome kome su jasne one strašne riječi što glase: „Jer i ako pođem pored sjenke smrti neću se bojati zla, jer si ti sa mnom. Štap tvoj i palica tvoja, oni me tješe!“ A onda ja štap tvoj i palica tvoja, kao sluge Božjeg, postala utjeha i oslonac, snaga i stub, utjeha siročadi kojima si postao hranitelj, a čiju si muku najbolje razumio, jer si i sâm ostao siroče, bez majke, kada Ti je bilo svega četrnaest godina. Pomagao si i vojnicima, kojima si postao saborac i prijatelj, dom i zaštita; potom izbjeglima, kojima si postao nada i pribježište, ali i svima ucvijeljenim i obeznađenim. Kakav je samo događaj bilo tvoje služenje u Hercegovini! Kao jedan dan, kao jedan jedinstveni i neponovljivi trenutak, u kome sve pulsira i živi dahom i duhom Božje milosti.
Jeste, bilo je u to vrijeme i uzdaha i bola! Uzdaha neizrecivih, ali oni su se uvijek i iznova pretakali u ogromnu blagodatnu energiju, koja je grijala sve i svakoga od prvoga do posljednjega, a da mi često i nismo bili svjesni šta se pred nama događa. Onda smo ubrzo počeli krštavati narod. Tako je, s vremenom, Trebišnjica, pored koje smo živjeli, postala jedna velika krstionica. Tvrdoška i druge crkve u našoj eparhiji postale su, začuđujućom brzinom, mjesta Večere Gospodnje, mjesta u kojima se život doživljavao kao odnos s Gospodom u času evharistije. Tako se, umjesto da plačemo zbog bombi, granata, pogibija i ranjavanja, naša žalost topila i nestajala u kapima životne radosti! Svakom svešteniku Hristovom vladika je zapovijedao da ne stavlja narodu „bremena teška” i da ne bude kao fariseji koji „stoje na vratima pa niti puštaju druge, niti sami ulaze”.
Bio si strog i neustrašiv, vladiko naš, posjedovao si kolosalan um, ogromno znanje, a zapravo si zauvijek ostao dijete džinovskog srca i baš zato nije bilo teško osjetiti i prepoznati tvoje mekano, veliko i toplo srce, poput majčinskog. Rijetko si hvalio i laskao, bio si vrijedan i neumoran a ponekad i vrlo radostan i duhovit! Bili su to trenuci kad smo mogli da vidimo ovdje, u ovom surovom svijetu, kako izgleda ljudska dobrota. Plemenitost duha mogla se osjetiti i pomirisati u tim časovima kada bi nam dopustio da je vidimo, razmaknuvši zavjesu svoje namjerne učiteljske strogosti, pune odgovornosti.
Jednom kad smo se sreli u manastiru Vatopedu, rekao si mi kako je dobro što smo se tu sreli, a onda si dodao da su se tu sreli Simeon i Sava. „I znaš“, dodao si, „Simeon je rekao Savi – ‘Sine, budi mi otac’“. Ubrzo nakon tog dogđaja postao sam episkop hercegovački, a Ti si 19 godina smireno prihvatao i poštovao moje pastirske odluke. Tada sam shvatio zašto Svetogorci, svi odreda, govore kako je Atanasije oličenje smirenja! I kako niko ko bi te sa strane posmatrao, vladiko hercegovački, ne bi mogao razumjeti šta su prosti svetogorski monasi svojim duhovnim očima vidjeli. I da kažem i ono što sam rekao i za tvoga najmilijeg prijatelja, Amfilohija: Ti se, kao i on, nisi plašio zemaljskih moćnika! I to ne samo da ih se nisi plašio – nego su se oni Tebe plašili i izbjegavali na svaki način, da ih ne bi snašla grmljavina kojoj se niko nije mogao suprotstaviti. Grmljavina puna bola i pravde koja je izvirala samo iz jednog vrela, a to je bilo tvoje srce, koje je krvarilo za one koji su obespravljeni!
I za kraj, da ispričam i to kako sam jednom sav nemoćan otišao kod oca Lazara u Ostrog, da se požalim kako je mnogo teško u Tvrdošu i kao si Ti prestrog i zahtjevan. Otac Lazar mi je odgovorio: „Zamisli da si sav u dijelovima, kao neka mašina, i ako hoćeš da te neko sastavi, da budeš čvrst i istrajan, onda ja od vladike Atanasija na ovom svijetu ne poznajem boljeg majstora koji bi mogao da privrne zavrtnje i sastavi rasute dijelove. A Ti bi mi govorio: ,,Čvornata smo mi stabla i zato boli kad krene glačanje“.
Ako bacimo samo jedan pogled na Crkvu u Hercegovini, prije i poslije tvog duhovnog oranja u njoj, onda bismo mogli reći, slično ocu Lazaru, da od Tebe ne znamo boljega orača i sijača sjemena Božje riječi koji bi u onim smutnim vremenima to bolje uradio!
I da pomenem još jednog staraca-duhovnika, oca Simeona Stočanina, prema kome si toliko pažljiv bio, a koji nam je pričao u posljednje svoje sate, a ja sam Tebi, dragi vladiko, prepričavao. Rekao je: „Primakla se lađa kraju! Jesam li se Bogu naslužio, jesam!“ A Ti si mi rekao tada kako je divna riječ svijetloga oca Simeona! Ako bismo za nekoga mogli reći da se Bogu naslužio i rodu odužio, onda si to Ti, vladiko hercegovački; onda si to Ti, starče zavjetniče kosovsko-metohijski; onda si to Ti, Atanasije Srpski! Zato se raduj i počivaj u miru, a glavu položi na hercegovački kamen, kao što si nam zavještao, prepun svetog predanja, da bi potomci naši, kad god to požele, mogli da spuste glavu na bilo koji kamen u Hercegovini i da oslušnu i čuju kako im govoriš riječi vječnoga života. Tvoj život bješe put sa stradalnicima, tvoje najmilije mjesto Jerusalim i Golgota. Raduj se, Atanasije, tvoja je ovo zemlja, u njoj si proslavio Božjeg Sina, proslaviće i ona Tebe, proslaviće te Hercegovina! Amin!
