„Ako da Bog te se ove misli naše u narodu prime, mi smo uvjereni da će se velike smutnje književnosti našoj s puta ukloniti i da će se k pravome jedinstvu mnogo približiti. Zato molimo sve književnike, koji upravo žele sreću i napredak narodu svojemu, da bi na ove misli naše pristali i po njima djela svoja pisali”.
Osam uglednih južnoslovenskih spisatelja: od Srba — Vuk Stefanović Karadžić i Đuro Daničić; Slovenac Franjo Miklošić; Hrvati — Ivan Mažuranić, Ivan Kukuljević Sakcinski, Dimitrije Demetar, Stjepan Pejaković i Vinko Pacel, sastali su se posebnom prilikom u carskom Beču, 28. marta 1850. godine. Toga dana načinjeni manifest o zajedničkom književnom jeziku poznatiji kao „Bečki književni dogovor”. Ovaj dogovor položio je temelje književno–jezičkom jedinstvu srpskog i hrvatskog naroda koje će, sa izuzetkom tragičnih i krvavih ratnih prekida, potrajati gotovo 150 godina, sve do poslednje decenije XX stoleća.
Ilustracija: Celokupan tekst „Bečkog književnog dogovora”, objavljen na naslovnoj strani Narodnih novina, 3. aprila 1850. godine, u Zagrebu.
Izvor: Muzej Vuka i Dositeja
