Ilindan je hrišćanski i narodni praznik koji se slavi 20. jula po julijanskom kalendaru, odnosno 2. avgusta po gregorijanskom kalendaru. Posvećen je Svetom proroku Iliji. Po slovenskoj tradiciji u srpskim pesmama, Ilija rešava spor zemlje i neba o pravdi i krivdi, pošto je neko vreme boravio na zemlji i spoznao da je „krivda na zemljici crnoj”. Ilija kažnjava ljude za njihove grehove, zatvarajući nebo na tri godine tako da sunce ne greje, a kiša ne pada; šalje boginje. U narodnim predstavama, Ilija je domaćin groma, munja i kiše. Ruski seljaci iz okoline Smoljenska su smatrali da kiša pada na zemlju kada Ilija nebom razvozi vodu za svece, pa je prospe. Po verovanjima Bugara, Ilija primorava duše umrlih Cigana da prave grad, koji će pasti na njive grešnika. Po verovanjima, munje su tragovi Ilija kola (bel.) ili ognjenih strela, kojima Ilija s neba gađa đavole, lamje, hale (ist. slov., juž. slov.). Od udara kopita konja proroka Ilije ili od njegovih gromovitih strela nastaju izvori, koji su u narodu poštovani kao sveti, zapisano je na Vikipediji.
U narodu se našemu misli i govori da sveti Ilija upravlja gromovima (gdjekoji još kažu da trči po nebu na kolima, pa od one lupe postaje grmljava); za to se on i zove u narodnijem pjesmama gromovnik. Kad grom udara, onda kažu da sveti Ilija po zapovijesti Božijoj gađa đavole („uzvrdao se kao đavo ispred groma“); za to govore da se ne valja krstiti kad grom puca, da ne bi đavo u nevolji pobjegao pod krst u koji grom ne će udariti. Što je u puške i u topa tane, ono je (kao što narod misli i govori) u groma strjelica: kad grom gdje udari, ona otide u zemlju, a poslije nekoliko godina iziđe na zemlju, pa je onda mnogi nađu (kamen bjelutak koliko veliki orah, glatko zatesan sa mnogijeh strana te su na njemu postali mnogi uglovi), i ostave je ili nose uza se, kao kakvu amajliju (valja da od groma?).
Tri dana prije Ilijina dne i tri poslije zovu se u Srbiji kresovi, i žene ovijeh dana ne će košulje da peru niti ikakvoga drugoga prtišta da kvase, jer kažu da bi se iskresalo. U Hrvatskoj vatra što se na polju loži uoči Đurđeva dne, uoči Vidova dne, uoči Ivanja dne i uoči Petrova dne zove se krijes (u množini kresovi). Onamo se ona bubica što ljeti noću leti i svijetli, zove krijesiica (u Srbiji svitac, u Slavoniji svitaljka a u Dubrovniku svijetnjak), i pripovijeda se da su iskre od krijesa oživljele i da je ona tako postala. Kad grmi na Ilijn dan, kažu da će se onoga ljeta ucrvljati ili onako pokvariti i opasti orasi i lešnici i žir. Mnogi, osobito djeca, kad čuju prvi put od godine da zagrmi, valjaju se po zemlji, da ih one godine leđa ne bole. (Vuk Stef. Karadžić, Život i običaji naroda srpskoga, Beč, 1867)
Scena iz filma „Marš na Drinu” u produkciji Avala filma, iz 1964. godine. Uloge: Branislav ‘Ciga’ Jerinić kao Aleksa.
Izvor: Muzej Vuka i Dositeja
