Na gradskom groblju u Nikšiću 22. januara 2023. sahranjen je protođakon Vladimir Jaramaz, sabrat Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, koji je na praznik Svetog Jovana, nastradao u saobraćajnoj nesreći. „Odsluživši svetu liturgiju i pričestivši se svetim tajnama tela i krvi gospodnje stradao je u saobraćajnoj nesreći koja se dogodila oko 14,15 časova na magistralnom putu Nikšić – Podgorica. Protođakon Vladimir Jaramaz je rođen je 10. maja 1980. godine u Nikšiću. Studirao je Bogoslovski fakultet u Foči i Beogradu, kao i Fakultet vizuelnih umetnosti u Podgorici. U čin đakona rukopoložen je 6. januara 2010. godine, a činom protođakona odlikovan je 21. februara 2015. godine. Iza sebe je ostavio suprugu Milicu i ćerke Angelinu i Divnu. Večan ti spomen, dostojni blaženstva, dragi naš oče Vladimire!”, zapisano je na stranici Srpske pravoslavne crkve.
Svetu zaupokojenu liturgiju u crkvi Svetih apostola Petra i Pavla na nikšićkom Starom groblju služio je episkop budimljansko-nikšićki Metodije. Sahrani je prethodilo opelo u Sabornoj crkvi Svetog Vasilija Ostroškog koje je služio je mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije sa episkopom Metodijem, mnogobrojnim sveštenstvom i sveštenomonaštvom iz više eparhija Srpske pravoslavne crkve.
Odlomak iz svetog Jevanđelja pročitao je episkop Metodije, nakon čega se od svog kuma, brata i satrudnika oprostio protojerej-stavrofor Slobodan Jokić, arhijerejski namesnik nikšićki.
Ožalošćenoj porodici, saslužiteljima protođakona Vladimira Jaramaza, prijateljima i sabranom narodu rečima utehe i pouke obratio se i mitropolit Joanikije rećima: „Naš protođakon Vladimir Jaramaz prerano je otišao i teško možemo da dođemo sebi i da nađemo riječi utjehe u ovom tužnom trenutku rastanka od jednog mladog čovjeka, koji je u punoj snazi, u najljepšim svojim godinama otišao iznenada. Njegov život se prekinuo u saobraćajnoj nesreći, kao što to vrlo često biva, i ostavio nam je veliku žalost svojim odlaskom. Iako smo svi ožalošćeni, najteže je njegovoj porodici, njegovoj supruzi Milici, djeci Angelini i Divni, njegovim čestitim roditeljima, sestri, rodbini, najužoj porodici. Ali uvjeren sam da ovo naše saučešće u ovako velikom broju, daje snage ožalošćenoj porodici da podnesu ovaj bol i preveliki gubitak. I umijesto riječi čini mi se da nas danas više tješe suze i stisak ruke i ovo jedno opšte osjećanje saučešća, gdje smo kao crkva božja uvijek objedinjeni, i u žalosti i u radosti, pa danas i u ovome momentu osjećamo svi jedno te isto. Ali naš vedri i nikad prežaljeni i uvijek radosni protođakon Vladimir nam je svojim primjerom pokazao kako da se tješimo. On u svom životu koliko je god bio čovjek otvorene duše i radoznao da vidi sve ono što je lijepo i što je korisno, on je ipak znao samo za crkvu i za službu u crkvi, i u tome je nalazio punoću radosti i tu radost je zaista širio oko sebe. Prigovarali smo mu što ne vodi dovoljno računa o svome životu i o svome zdravlju, ali takav je bio čovjek. Međutim, on je služio Gospodu zaista do svoga posljednjega izdihanija. Poslednji put smo služili zajedno na Bogojavljenje, on je služio i na Svetoga Jovana i eto Bog ga je uzeo na taj veliki praznik kada je i svoju mučeničku krv prolio za Hrista i njegov predak sveštenik Risto Jaramaz. Ima u tome duboke simbolike i tajne, a protođakon Vlado se mnogo potrudio da zablista spomen među nama ljudima Sveštenomučenika Rista Jaramaza. On je sa potomcima Sveštenomučenika Rista otkrio njegov grob i oprao njegove mučeničke kosti i izložio u manastiru Kosijerevo i zajedno smo ga proslavili kao novog sveštenomučenika i zastupnika pred licem božjim. I evo sada iako se rastajemo, ali ova sveta služba čini da je i ova tuga svijetla i da i u njoj ima neke duhovne svečanosti i da nam ona daje snagu i utjehu. Neka porodica ovaj veliki gubitak podnese hrišćanski, dostojanstveno pa će i Bog izliti svoju milost na njih, a mi svi da obratimo pažnju na njegove siročiće. Daće Bog da oni uzrastu i da budu pravi ljudi, odnosno prave djevojke i ako Bog da sjutra supruge i majke, brzo to dolazi i Bog brzo hoće da utješi one koji su na putu Hristovome”.
Foto: Mitropolija crnogorsko primorska
Smrt mladog sveštenika potresla je i naš narod ne samo u otadžbini, Crnoj Gori i Republici Srpskoj već i širom rasejanja. Mnogi su ga upoznali dok je bio uz pokojnog mitropolita Amfilohija Radovića. O njemu imaju samo reči hvale.
Protojerej Danilo Dangubić iz Dortmunske parohije u Nemačkoj oprostio se od svog velikog prijatelja Vlade, sledećim tekstom, koji je prosledio redakciji portala Rasejanje.info:
„Raduj se, brate Vlado”
Kao da nas Gospod nekim iznenadnim odlascima naših bližnjih, naše braće, sestara, srodnika ili saslužitelja, napominje na ono što nam nedostaje, na ono što smo zaboravili, što smo prestali da budemo. Kao da nam iz Vječne zajednice svoje sugeriše šta smo zapostavili u svojim liturgijskim zajednicama i životima, na šta treba da obratimo pažnju dok On k sebi odvodi one koji su svoju misiju ispunili – autentično, iskreno, čitavim bićem, jer On „ne traži naše nego nas” (2.Kor. 12,14).
Jednog od nas prizvao je k sebi o Jovandanu ove godine, o prazniku najvećeg od nas koji smo od žene rođeni, i ukrasio svoju Nebesku Liturgiju. Prizvao je našeg brata đakona Vlada koji je svakim svojim damarom zahtjevao od nas da se radujemo, da slavimo život, jer ako ga ovdje i sad ne budemo kadri slaviti, nećemo to moći ni u vječnosti.
Kada se prisjetim njegove vedrine i želje da „svima bude sve” (1. Kor. 9,22) ne bi li koga oradosnio i oraspoložio, tješi me božanski promisao da ga je takvoga dao, u sveštenoj bašti svojoj zalivao, sebi zrelog uzeo, a nas opet i iznova opomenuo šta smo zaboravili. A u „brigama za mnogo” (Lk. 10,42) zaboravili smo da se radujemo i da jedni drugima radost budemo, da jedni u drugima radost budimo…
Protojerej Danilo Dangubić
