Foto: arhiva Muzej Vuka i Dositeja
(Trijeste, 3-ga avgusta 1837)
Za uski krug poznavalaca epohe nije tajna da Petar II Petrović Njegoš nije imao, najblaže rečeno, lepo mišljenje o Dositeju Obradoviću i njegovom delu. Njegov prethodnik na crnogorskom prestolu, Sveti Petar Cetinjski, gajio je sasvim drugačije mišljenje o srpskom prosvetitelju: „Serdečno želim što bi u našem dragom rodu sveđer više takvih ljudej bilo, koji bi svojih darovanija i trudi, po primeru Vašemu i s takvijem userdijem kako i Vi, ljubeznjejši mnje Obradovič, na prosvještenije svojej naciji posvještavali“. (odlomak iz pisma od 23. oktobra 1805).
Zašto je 30 godina kasnije tvorac „Gorskog vijenca“ i „Luče mikrokozme“ ustao na pisca „Sovjeta zdravaga razuma“ i „Života i priključenija“ tema je mnogih stručnih radova. Bez namere da otvaramo nepotrebnu polemiku na ovu temu, pružamo vam priliku da pročitate Njegoševo pismo knezu Milošu Obrenoviću, u originalu pisano slavenosrpskim, ovde dato „modernim pravopisom sa svim originalnim izrazima i greškama“, navedeno je u postu Muzeja Vuka i Dositeja.
„Trijeste, 3-ga avgusta 1837.
Vaša Svjetlost,
Ima nekoliko danah da se bavim ovdi u Trijestu čekajući prilike otpraviti se u Crnu Goru, i baš na dva tri dni prijed mojega odlaska dopadnu mi odnekud u ruke sočinenija pokojnoga Obradovića, prepečatana u tipografiji Vaše Svjetlosti. Ja sam se tomu veoma udivio i začudio kako se dopustilo to u Vašu tipografiju prepečatat, u tipografiju iz koje su dužni istočnici slatki i pitatelni u narod pravoslavni istjecati, a ne gorki i otrovni.
Svjetljejši Knjaz, to je javno podruganije s blagočestijem, koje je koren ščastija slavenskoga sadašnjega i budućega. Ja znam istinito da Vaša Svjetlost, kako se u druge stvari umno vladate, tako biste i onaj razvrat od svojega naroda udaljili da Vam nijesu tu stvar naopako predstavili Vaši služitelji, kojizi to zlo sjeme nijesu namjeravali i posijali na štetu blagočestija ni iza šta drugoga do iz sopstvenoga interesa.
Takvi slučaj mene prinuždaje moliti Vas pokornjejše da zapovijedite višerečena sočinenija ne puštati iz Vaše tipografije i da ih zabranite u Vaše knjaževstvo svakome čitati i imati, kao što i druga sva praviteljstva zla i razvratna sočinenija zaprećuju.
Ja prosvješčenije ljubim, no ono prosvješčenije koje je polezno našemu narodu, koje je soobrazno današnjijem opstojateljstvama našijema i kojega je temelj blagočestije; a prosvješčenije razvratno, kojemu su zli osnovi učinjeni na podruganije svetinje slavenske niti ja ljubim niti će nijedan upravomisljašči Slavjanin.
Ja bih Dositeja počitova da je umio svoj dar duševni obratiti u korist našega naroda, ali ga obratiti nije umio, i zato ga prezirem kako čovjeka koji nije vidio u što se sadrži sreća naroda, što li mu može pričiniti nesreću, i kako čovjeka koji je bio nekome podlo orudije podsmjejanija nad blagočestijem.
Vpročem pozdravljajući Vas ljubeznjejše imam sreću biti s visokopočitanijem
Vaše Svjetlosti predanjejši sluga vladika crnogorski P. Petrovič Njegoš“
(Milan Rakočević, Njegoševa osuda Dositeja, Glasnik br. 5, Odjeljenje umjetnosti CANU, 1984), preneo Muzej Vuka i Dositeja iz Beograda
