Crkva danas obeležava pogubljenje Svetog Georgija, koje je bilo 23. aprila 303. godine. Mnoge porodice takođe obeležavaju ovaj veliki dan i Svetog Georgija, kao zaštitnika svoje porodice. Đurđevdan se u narodu smatra za granicu između zime i leta, praznik koji se odnosi na zdravlje ukućana, udaju i ženidbu mladih, plodnost stoke i dobre useve. Praznik, koji se odnosi na narodne običaje, od kojih je glavni pletenje venaca od bilja, umivanje biljem, kupanje na reci.
Jedan od narodnih običaja je i da uveče, uoči Đurđevdana, neko od ukućana nakida zelenih grančica u najbližoj šumi i njima okiti vrata i prozore na kući i ostalim zgradama, i kapije. To se čini da bi godina i dom bili berićetni, „da bude zdravlja, ploda i roda u domu, polju, toru i oboru“.
Ponegde je običaj da se zelenilom kiti na sam Đurđevdan pre zore, odlazi u prirodu na „đurđevdanski uranak“, na neko zgodno mesto u šumi koje se izabere, na proplanku ili pored reke. Na đurđevdanskim urancima mladi se opasuju vrbovim prućem – „da budu napredni kao vrba“, kite zdravcem – „da budu zdravi kao zdravac“, koprivom – „da kopriva opeče bolesti sa njim“ i selenom – „da im duša miriše kao selen“.
Ove godine usled pandemije izazvane korona virusom, po prvi put će u nemačkoj pokrajini Baden-Virtemberg izostati zajedničko obeležavanja Đuđrevdanskog uranka svih parohija i lepo druženje vernika i naroda. Mnogi domaćini u rasejanju su na današnji dan morali da ograniče broj gostiju ali je za sve najvažnije da su ovaj dan mogli da obeleže sa svojim ukućanima u zdravlju i veselju.
Vuk Stefanović Karadžić je u svom Srpskom rječniku, u drugom izdanju izdatom u Beču 1852. o ovom prazniku zapisao sledeće:
Foto: ahirva Muzeja Vuk i Dositej
„Na Đurđev dan u jutru, prije sunca, počinju se prvi put kupati; muškarci se ponajviše kupaju u potoku, a žene i djevojke donesu u veče kući omaje (t. j. vode s kola vodeničnoga, da se od njih svako zlo i nevaljalština otrese i otpadne, kao omaja od kola) i metnu u nju svakojaka bilja, a osobito selena, te prenoći, pa se u jutru njom kupaju u gradini kod selena i kod ostalog cvijeća. Prije Đurđeva dne ne valja selena brati ili mirisati, a na Đurđev dan svako uzme po jedan stručak te omiriše i zadjene za pojas, ili (djevojke i mlade) za đerdan. A gdjekoji se valjaju po zelenoj šenici. Mnogi Srbi, osobito k istoku, prije Đurđeva dne ne jedu jagnjećega mesa, a na Đurđev dan svaki gleda da zakolje jagnje. Pripovijeda se da ovaj običaj i Turci drže.
Oko Timoka svaki domaćin dotjera na Đurđev dan k crkvi po muško jagnje, i ondje mu na svaki rog prilijepi po voštanu svjećicu, pa pop poslije liturđije iziđe među jaganjce, kojima se onda svijeće na rozima zapale, te im čati molitvu i blagoslovi ih (da se kolju i jedu); drugi dan zađe pop s đakom od kuće do kuće te kupi kože od onijeh jaganjaca, koje njemu pripadaju kao plata za molitvu i za blagoslov. Tako onamo i kad je zavjetina u kome selu, svaki ispeče po jagnje, i donese ga na ono mjesto gdje će ručati, po tom dođe pop te od svakoga jagnjeta otsiječe plećku, i metne je u vreću, koja se za njim nosi; što od onijeh plećaka on kod kuće sa ženom i s djecom ne može pojesti, ono prodaje. Gdjekoji na Đurđev dan izbace puške preko stoke da bi im stoka napredovala. U Hrvatskoj oko Karlovca djevojke kršćanske po selima u oči Đurđeva dne, a u varoši na Đurđov dan, ujutru ladaju, t. j. nakićene vijencima idu od kuće do kuće te pjevaju. Na Đurđev dan ne valja spavati (da ne boli glava); ako li ko spava a on treba na Markov dan (25. Aprila) da otspava na onome istom mjestu“.
(Vuk Stef. Karadžić, Srpski rječnik, drugo izdanje, Beč, 1852)
